Stara Evropa je naziv koji je prva počela upotrebljavati Marija Gimbutas kako bi opisala ono što je smatrala relativno homogenom i široko rasprostranjenom neolitskom kulturom u Evropi od 6.500. do 3.500. p. n. e. Izraz se odnosi na teritoriju od Egeja i Jadrana sa ostrvima na jugu, do Češke, Slovačke i južne Poljske na sjeveru i Moldavije i Ukrajine na istoku. U njenom glavnom djelu, The Goddesses and Gods of Old Europe: 6500–3500 B.C. (1982), ona je za sve te neolitske kulture koristila zajednički naziv "Stara Evropa". To je kultura matrijarhata, zemljoradnje i sjedilačkog načina života, jednakosti i mira, što je u suprotnosti sa kulturom koju su donijeli Indoevropljani i koja je bila patrijarhalna, stočarska, mobilna i ratnički orijentisana.[1]
Tokom sedmog, šestog i petog milenija p. n. e. poljoprivrednici jugoistočne Evrope stvorili su kulturni obrazac uporediv sa istim takvim u Mezopotamiji, Anadoliji i Egiptu.[2] Istovremeno stanovništvo ovog područja razvilo je daleko kompleksniju socijalnu organizaciju od njihovih zapadnih i sjevernih susjeda, izgradilo naselja koja su često bila mali gradovi,[3][4] stvaralo religiju i vladajuće institucije.
Na oko 3.000 arheoloških nalazišta pronađeno je oko 30.000 figurina, mnoštvo keramičkog posuđa, ukrašavanje vaza sa simbolima i raznim motivima, hramovi i svetilišta, pogrebna oprema, kao potvrda stepena razvijenosti tadašnje civilizacije.
Kulturu Stare Evrope moguće je podijeliti u pet manjih cjelina: